DJECA U ŽRVNJU LOŠEG SUSTAVA I NA VJETROMETINI GLOBALIZMA

Naša djeca su upravo posljednjih par godina prolazila sito i rešeto, a loši globalistički trendovi kojima su izložena nastavljaju se i dalje.

Posljedice nebuloznih plandemijskih mjera, ograničenja i strahova dio njih vuče i osjeća i danas.

Kod malenih koji su tad tek kretali u školu kad ih je ,,zakačio“ prvi lockdown apsolutno se vidi da su nezreliji, djetinjastiji i rastreseniji od generalno djece tih godina, a kod većih koji su puno više imali nastavu online i učestale idiotske samoizolacije kompletnih razreda primjetan je porast poremećaja hranjenja, spavanja, depresivnosti i anksioznosti.

Pisali smo već o postpandemijskom skoku u broju samoubojstava, pokušaja samoubojstava te samoozljeđivanja kod djece.

Naravno, moderno i isprazno tehnološko društvo općenito smanjene interakcije uživo te posljedično zamagljen osjećaj za realnost jako su tome svemu doprinijeli, krivnja nije isključivo na koronaškim mjerama.

Kako god bilo, dječji psiholozi i psihijatri ne znaju kud će od posla, i privatni, a kamoli po državnim institucijama. Samo probajte ugovoriti termin pa ćete sami vidjeti.

Djeca su konstantno na udaru genderizma i opasnih woke idiotarija, ako ne još u školi, onda kroz medije, društvene mreže i moderne teen serije. U raljama su virtuale u koju su perfidno usisavani godinama i navučeni lukavim metodama kao ovisnik od prvog šuta. Što je stvarni život depresivniji, besmisleniji, naporniji i površniji, to je onaj virtualni privlačniji, onako nestvaran, filtriran i uljepšan.

Trujemo ih od rođenja svakakvim otrovima kroz špricu, lošom tzv. hranom punom štetnih aditiva, lošim zrakom… rastu u okružju toksičnom u svakom smislu i fizički i psihički.

Što takvoj djeci još možemo natovariti, koje stresove i opterećenja?

O, da, možemo itekako. Eto, neke škole su gurnute u eksperimentalni program cjelodnevne nastave, čujemo uglavnom loše povratne informacije oko toga te se nadamo da će i to, kao i gotovo svi nadobudni hrvatski obrazovni projekti, od HNOS-a do Škole za život, neslavno i šaptom propasti. U svakom tom projektu netko je fino zaradio, promovirao sebe, svoje ili, pak, tuđe interese, a slamalo se na ,,običnom“ učitelju i na djeci.

A osim prenemaganja i smišljanja pretencioznih naziva za sve te razne nebuloze, izmišljanja tople vode i maltretiranja učitelja, nametanja formativnog ocjenjivanja koje je samo sebi svrha te samovrednovanja, navodno, za to dovoljno osviještene i zrele djece, a ona nikad nisu bila pogubljenija, manje koncentrirana i manje zainteresirana na nastavu, što se korisno napravilo?

Od učitelja se traži forsiranje afirmativnog pristupa, gdje se djeci ne smije uputiti i napisati kritika lošeg ponašanja kako se ne bi uvrijedili ili oni ili njihovi roditelji. Ne smije ih se više krivo ni pogledati, a kamoli kazniti za nerad ili bezobrazluk.

Samo se vrišti o pravima djece, a obaveze su bačene u zapećak. Previše blag i popustljiv trend u roditeljstvu ovih mlađih, modernih roditelja samo je kumovao katastrofalnom odnosu djece prema svojim učiteljima i svojim obavezama općenito, što školskim, što obiteljskim.

I što su konkretno sve te razvikane reforme djeci donijele dobrog?

Je li se smanjio obim nepotrebno opsežnog gradiva?

Jesu li djeca konačno počela učiti zbilja životno korisne i primjenjive informacije?  Jesu li olakšane djeci školske torbe?

Eno ih gledam kako se krive  pod enormnim teretom, torbe im teže i preko deset kila, svaki je predmet sam sebi prevažan i zahtijeva nošenje po čak tri udžbenika. Što stvarno??

A ortoze ortopedi dijele šakom i kapom, svako drugo dijete ima skoliozu i kifozu, što od krivljenja pri buljenju u ekrane i nedovoljnog bavljenja sportom, što od luđački teških školskih torbi. Djeca na leđima nose i četvrtinu svoje težine, mada po HZJZ ne bi smjela, to su gomile debelih udžbenika punih nepotrebnih i sitničavih informacija, gradivo koje će im iz glave ispariti čim ga nabubaju i polože.

Kurikulumi su razbucani i ispremiješani, uspjelo se u tome da za neke predmete budu manje suvisli nego ikad!

Birokrati, pozeri i ,,veliki” pedagozi, metodičari i teoretičari, koji nemaju dana radnog staža u razredu, kroje nama i našoj djeci sudbu.

Djecu sustavno indoktriniramo i zaglupljujemo, ukalupljujemo u šablone, tražimo da samo reproduciraju gomile i gomile naštrebanog i ne razmišljaju puno, ubija im se svaka kritička misao i iskre kreativnosti.

Nove generacije pasivnih poslušnika, taman dovoljno funkcionalnih da odrade svoj posao za koji se školuju i ne propitkuju i ne ,,talasaju” mokri su san vlada svih država.

Već dugi niz godina imamo problem i oko inflacije odlikaša, oko neviđenog pritiska koji se nameće odličnim i vrijednim učenicima da je apsolutno neophodno da prolaze s 5.0, nije više dovoljno biti ,,obični“ odlikaš. Naravno, u cijelom tom cirkusu provuku se i djece koja apsolutno nisu kapacitet za takve besprijekorne svjedodžbe, ali su lukavštinama, moljakanjem i neviđenim pritiskom pa i prijetnjama nikad bahatijih i bezobraznijih roditelja uspjeli u tom naumu. Više nije dovoljno upisati normalnu gimnaziju, već mora biti neka razvikana i ,,nabrijana“.

Kao nekom tko je bio odlikaš, ali nikad baš 5.0, bez vanjskog presinga i histerije,  ovakva promjena na loše unutar jedne generacije mi je fascinantna i nevjerojatna.

Porast takvih roditelja koji se busaju u prsa od prevelike vlastite važnosti i sami pljuju po autoritetima bilo koje vrste, doprinio je porastu bahate i agresivne djece koja nemaju poštovanja prema nikom i ničem.

Vidimo to upravo na primjeru nedavnog verbalnog i fizičkog napada na profesora iz Strojarske škole. Uz tog čovjeka nisu stale ni kolege ni nadređeni, a bezočno ga je napao i prozvao i sam resorni ministar. Srećom, zbog dobrog odvjetnika te pod pritiskom medija i javnosti, koji su ovaj put reagirali ispravno, neće dobiti otkaz kojim mu se prijetilo, a bezobrazni i agresivni mulci dobili su tek minimalne opomene, tek toliko da ne ispadne da će proći ,,lišo“.

Djecu društvene mreže općenito uvjeravaju da su pošten i vrijedan trud i rad besmisleni, da je bolje i lukrativnije biti influencer, blogger, vlogger i ostala prenemaganja, ne isplati se raditi neki normalni posao za mizeriju od plaće.

Svi bi sve i odmah bez po muke.

Nesposobni i kriminalni milje nam je zauzeo vodeće pozicije u državi, loši, moćni i korumpirani vladaju, ovi drugi su ili nesposobni ili im se još nije ukazala prava prilika.

Poruka djeci ,,na kojoj svijet ostaje” je vrlo jasna.

Netko nas je jednom pitao u komentaru na FB kad će prosvjed roditelja i struke zbog ovakvog školstva.

Zbilja? Dijelu profesora očito ovo stanje i odgovara, a velika većina je ionako inertna i bezvoljna, ide niz struju i nema ni snage ni hrabrosti boriti se sa sustavom. Tome smo, uostalom, svjedočili za vrijeme plandemijskih mjera.

A roditelji?  Oni su sramotno pali na tom istom testu i kad nisu smogli kuraže dići se i vrlo konkretno zaštititi vlastitu djecu za vrijeme koronaškog ludila, iluzorno je od njih očekivati da bi se uhvatili u koštac sa svom ovom složenom problematikom školskog sustava koji je za djecu loš na toliko razina.

Pitamo se, što se uopće može učiniti?