U posljednje vrijeme smo svakodnevno svjedoci polemika koje se vode vezano uz eksperimentalni program MZO-a -“Osnovna škola kao cjelodnevna škola”.

Uvodi li se ovdje, na podli način nešto, što će se kasnije predstaviti kao gotova stvar i za ostale škole? Podmeće li nam se opet mačak u vreći ili trojanski konj? Tko je kreator ovog eksperimenta?
Premda i dalje ne znamo sve detalje jer se dijelovi ovog nerazrađenog plana neprestano mijenjaju, a nepoznanica je toliko da nema tog uma koji bi mogao riješiti ovu – u praksi nepripremljenu logistiku zapakiranu u apstraktne i atraktivne slogane, idemo ipak pokušati objektivno vidjeti što ovo za nas znači.

Što zapravo gube/dobivaju učitelji?
Kako će biti organizirano radno vrijeme? Kako će se posložiti satnice? Što je sa smanjivanjem satnica nekih predmeta? Što se krije pod novim predmetima, hoće li tu biti zamki globalističke agende koju će učitelji morati predavati? Tko će ih uopće predavati i jesu li ti nastavnici za to educirani? Hoće li nastavnici zaista biti tek cca sat vremena dulje u školi, kako se tvrdi, ili će ostajati još duže a onda opet doma nositi testove za ispravljanje i ostalu papirologiju? Hoće li imati adekvatan prostor u školi (kabinete) da se tamo mogu povući i na miru raditi? Hoće li se nastavnicima koji imaju satove ujutro, pa onda opet tek popodne, plaćati smjenski rad? Postoje li kurikulumi i udžbenici za nove predmete i jesu li nastavnici spremni na takve izmjene?
A što je s učiteljima razredne nastave? Hoće li ista učiteljica morati boraviti s malim đacima od ranog jutra kroz popodnevni boravak? Što je s učiteljicama iz produženog boravka, hoće li one biti tehnološki višak? Što je s asistentima u nastavi?
Što je s glazbenim i plesnim školama i njihovim djelatnicima? Kada bi se trebala provoditi nastava glazbenih škola? U vremenu nakon 17 sati? Može li se govoriti o nekakvim postignućima nastavnog procesa tad, kada djeci koncentracija opadne? Imaju li glazbene škole, uostalom, kapacitet za jednu smjenu? Kada će nastavnici-roditelji koji rade u glazbenim školama u popodnevnim i večernjim satima biti sa svojom djecom? Misli li se uopće na to?

Toliko pitanja bez pravih i suvislih odgovora u ovom nadobudnom i nepromišljenom projektu koji bi trebao započeti za 5 mjeseci.
Premda podržavamo prebacivanje osnovnog školstva u jednosmjenski rad i premda naše školstvo vapi za promjenama, koliko je realno uvođenje ovako sveobuhvatne i dramatične, a toliko nepripremljene rekonstrukcije osnovnog školstva?

Po prokušanom principu mamca, ravnateljima se za škole obećavaju pozamašne svote, djelatnicima se obećava veća plaća, a roditeljima bajka. Silom nam se hoće prikazati zapadnjački model kao najbolji. Nameće nam se još jedan strani model, koji nije temeljen na našoj praksi i našem iskustvu.
Ali poznavajući naše nadređene i naš mentalitet uvijek je tu neka kvaka i mazanje očiju, i nikad stvari nisu onako dobre kakvim se prikazuju. Možda zaista i jest cilj da se novac podijeli, a eksperiment propadne, a sve opet na štetu djece.

Što će sve to u praksi značiti? ‘Ajmo malo detaljnije analizirati promjene.
Prema nacrtu ovog eksperimentalnog programa, razredništvo se više ne ubraja u neposredno odgojno-obrazovni rad već je ono izborno i jedan je sat tjedno odnosno 0,75 sunčana sata. Satničarstvo, razredništvo, DOD, DOP, INA i još neke obaveze koje su bile dio satnice nastave prebacuju se, navodno, u ostale poslove.

Učitelj povijesti će, na primjer, sa svoje pune satnice (sadašnjih 18 sati neposredno odgojno obrazovnog rada + 6 ostalih zaduženja + priprema za nastavu i ostali poslovi) pasti na nepuno radno vrijeme (16 sati A1+ 4,8 sati A2 koji proizlaze proporcionalno iz A1 + ostali poslovi) koje će u ukupnom tjedno radnom vremenu iznositi 32 sata, a ne 40 sati. Što znači da će mu plaća biti 80% sadašnje plaće.
U konačnici, povećanje osnovne plaće za 4.5% ne znači ništa jer će za isti rad biti 16,4 % manje plaćen. Osim toga, nepuno radno vrijeme utječe na duljinu radnog vijeka učitelja. Ako se odluči biti razrednik, plaćen će mu biti dodatak od 2,5% na osnovicu. Sramotno je da je sat razrednika pao s dva sata na jedan sat tjedno, a realno razredničkih poslova je barem za tri sata tjedno. Možda nismo ovo dobro shvatili? Ako nismo, neka se potrude da shvatimo.

Važno je naglasiti i to da se prije izrade dokumenta CNŠ nije napravila analiza zaduženja učitelja po školama niti vodila briga o učiteljima koji neće ispunjavati novu normu, a još manje se računalo na brojne učitelje koji će postati tehnološki višak.
Prema riječima ministra Fuchsa nastava informatike će se povećati 100%; s današnjih 4 sata na 8 sati obavezne nastave. No on tu prešućuje činjenicu da je sada uz 4 sata obavezne nastave prisutno i 12 sati izborne nastave koju pohađa većina djece (U Varaždinskoj županiji čak 95% djece).
Isto tako ministar kaže da se gradivo informatike od 1. do 4. razreda ponavlja u 5. razredu pa onda valjda ne treba toliko informatike kasnije. To je otprilike istina kao što možemo reći da se Present Simple u nastavi engleskog jezika ponavlja barem 5 puta tijekom 12 godina. Normalno je da se nastavno gradivo ponavlja, ali se i nadograđuje, kao i u ostalim predmetima.
Htjeli mi to ili ne, bez nekih osnova informatike, djeca će teško moći napisati i molbu za posao, a kamoli raditi jednog dana.
Neobično je koliko se ovdje ne sluša mišljenje struke (nastavnika i županijskih stručnih vijeća), dok nam je u drugim situacijama ta demagogija bila svakodnevna pojava. Tko sada sluša struku? Ministarstvo sigurno ne. A na kocki je, ni više ni manje, budućnost naše djece.

A što ovo sve znači za roditelje i djecu?
Riječi ministra Fuchsa kako će djeca provoditi više vremena s roditeljima i da će se njihov odnos zapravo poboljšati zvuče kao svima priželjkivana bajka i floskule koje više govore da oni koji predlažu ovaj eksperiment i te kako znaju na što će većina roditelja nasjesti, da bi se poslije lupili o čelo i pitali ‘gdje nam je bila pamet da smo na to pristali?’.
Naime, očito je da se o psihofizičkom razvoju djece najmanje vodi briga. Za to ih sigurno nije bilo briga tijekom korona krize, kad se djeci nametala odgovornost za djedove i bake, kad im se nametnula nepotrebno maska i kad se provodilo masovno zastrašivanje, čije posljedice vidimo svi mi koji radimo u školama. Studije o štetnim učincima tih postupaka na djecu nikad nisu provedene od strane našeg vrlog Ministarstva.
Nadalje, ono što nas ovdje zabrinjava je zapravo odvajanje djece od obitelj od najranije dobi kao i njihovo navikavanje da većinu vremena provode u (odgojno-obrazovnim) institucijama čime se uništava njihova kreativnost.
Ovaj dio s obrazovanjem nas i manje brine, ali to što te institucije sve više preuzimaju odgojnu komponentu je daleko opsežniji problem, jer se roditelje o tome zapravo ništa ne pita.
Produženi boravak je većini roditelja, naročito u gradovima, čest izbor u prvim razredima osnovne škole, ali je to ipak, na kraju krajeva, njihov izbor, a ne prisila. Stoga i roditelji djece u školama koje su u ovom eksperimentalnom programu trebaju imati izbor.

Uostalom, jesu li ravnatelji tih škola proveli ankete među roditeljima? Shvaćaju li da su nastavnici većim dijelom i roditelji, i da i oni moraju biti sa svojom djecom? Nemojmo se čuditi što će sve veći broj roditelja tražiti izlaz u tzv. homeschoolingu, jer, ruku na srce, premda današnji uvjeti života i rada, i borba za egzistenciju mnoge ljude tjera da rade i više od jednog posla, da se dokazuju na radnom mjestu prekovremenim satima i sl., ipak ima roditelja koji mogu i žele provoditi više vremena sa svojom djecom pa čak i pomažući sa zadaćama.
To je vrijeme u kojem će djeca prepričavati dogodovštine iz svoje škole, ali i slušati uspomene svojih roditelja, djedova i baka. Možda nekome i ovo zvuči kao bajka, ali sve je više osviještenih roditelja koji svojoj djeci žele prenijeti vrijednosti kojih je sve manje u ovom tehnokratskom i potrošačkom društvu.

I za kraj…

Što se sve krije iza ušminkanih i pretencioznih gesla poput ,,uravnoteženog, pravednog, učinkovitog i održivog sustava odgoja i obrazovanja”, po kojem su naši učenici za začelju zemalja EU po vremenu koje provode u školi te po rezultatima na PISA ispitima?
Novac se dobio i mora se potrošiti na način kako nam birokratski EU naredbodavci nalože.
Uostalom, kao i u svemu dosad. A ravnatelji se pomamili na silne stotine tisuća eura koje će škole dobiti te idu grlom u jagode u, ne bez razloga nazvan, eksperiment, ne zamarajući se time koje će sve dugoročne reperkusije ovaj nadobudni i nepromišljeni projekt imati po njihove djelatnike jer ni sami nisu dovoljno upoznati s detaljima. A reperkusija će biti, i najveći gubitnici bit će upravo djeca koja će biti dio ovog eksperimenta. Jer ovo je tek početak.

Naš sindikat želi prvenstveno zaštititi naše članove, djelatnike osnovnih škola ali i glazbenih i plesnih škola. To nam je ipak primarna zadaća i time ćemo se baviti i obavijestiti vas o tome u sljedećim objavama. Želimo osvijestiti i sve ostale. Ne želimo da se nameće obaveza koja nekima neće odgovarati i i da se učiteljima ukidaju dosadašnja prava, već se zalažemo za mogućnost izbora u slučaju nepovoljnog scenarija i za djelatnike i za učenike.

Potrebno je osvijestiti da je ovo zajednički problem roditelja, učitelja, ravnatelja te svih sindikata iz osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja pa molimo da nam se svi pridruže u zajedničkoj borbi za dobrobit djece.

Kao i u korona cirkusu, zalažemo se za transparentnost oko posljedica i mogućnost izbora u nečemu što se i službeno zove eksperiment!
Zvuči li nam to svima poznato?!

Slika je preuzeta s Freepik.