Pročitajte iznimno važan znanstveni rad izv. prof. dr. sc. Andrijane Bilić koji je izašao u Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu.

Nama, kao prosvjetnom sindikatu, koji se na sve moguće pravne i legitimne načine borio i dalje se bori za zaštitu radnih prava naših djelatnika koji su zbog neposluha u vrijeme COVID potvrda dobili otkaz na poslu, smanjena im je plaća ili su pak trpjeli neopisivi mobbing, ovaj rad je izuzetno važan.

Iz zaključka znanstvenog rada:

,,Zbog brojnih negativnih reperkusija koje je pandemijski lockdown imao na različite sfere života građana bilo je razvidno da on kao mjera za sprečavanje širenja zaraze i zaštite života i zdravlja građana više nije bio održiv.

Postojala je nužnost povratka radnika na njihova radna mjesta. No, s obzirom na činjenicu da epidemiološka situacija u tom trenutku, ni nakon godinu i pol nakon izbijanja

COVID-a 19, nije bila povoljna, vlade država, po uzoru na COVID-putovnicu Europske unije, uvjetuju povratak radnika na rad predočenjem tzv. COVID-potvrde.

Ona služi kao dokaz da je osoba ili cijepljena protiv COVID-a 19, ili ima negativan brzi antigenski test (vrijedi 48 sata) odnosno negativan PCR-test (vrijedi 72 sata) odnosno dokaz preboljenja bolesti. No, takvo postupanje dovelo je do ograničavanja određenih ustavom i međunarodnim ugovorima zajamčenih ljudskih prava, kao što je, primjerice, pravo na rad.

U tom kontekstu u radu smo analizirali odluke Stožera kojima se pristup radu u djelatnosti zdravstva i socijalne skrbi te javnopravnim tijelima uvjetuje predočenjem COVID-potvrda. Iz prethodnih razmatranja došli smo do zaključka da provedene mjere koje su bile propisane navedenim odlukama nisu mogle u dovoljnoj mjeri ostvariti legitiman cilj – zaštititi zdravlje i živote građana.

S obzirom na to da navedene mjere nisu zadovoljile test sposobnosti, kao dio ustavnog testa razmjernosti, smatramo da su se provođenjem navedenih mjera neopravdano ograničila određena ustavna prava građana. Odnosno država je imala pozitivnu ustavnu obvezu da poduzme sve što joj je objektivno bilo na raspolaganju radi zaštite građane od pandemije.

No, provedene mjere, kao što smo prethodno argumentirali, ne samo što nisu predviđene zakonom, već nemaju ni kvalitete zakona iz sljedećih razloga:

odluke ne navode argumente zbog kojih je sigurnosna mjera testiranja i COVIDpotvrda neophodna za ostvarenje legitimnog cilja, donositelj odluka (Stožer) ni na koji način nije pokušao dokazati njezinu razmjernost i neophodnost što je predviđeno čl. 16 Ustava; odluke su poduzete nepravovremeno i nelogično ograničenog opsega;

odluke dovode do brojnih nelogičnosti i neproporcionalnosti te nedosljednosti u svojoj primjeni; odluke nemaju jasnoću i predvidljivost glede radnopravnih posljedica koje iz njezine primjene proizlaze za zaposlenike djelatnosti zdravstva, socijalne skrbi i javnopravnih tijela koji trebaju valjanu COVID-potvrdu, niti glede obveza poslodavca spram onih zaposlenika koji ne zadovoljavaju navedeni uvjet.

S obzirom na prethodno navedeno, držimo da interpolacija COVID-potvrda u radne odnose nije opravdana jer su se mjere sadržane u odlukama Stožera provodile na nesustavan, necjelovit, nelogičan te nepravovremen način, pritom ne udovoljavajući ustavnom načelu razmjernosti.

Stoga, ako bi se cijela situacija sagledala zdravorazumski te pravnologički, COVID-potvrde trebale bi imati utjecaj na radnopravni status radnika, posebice na njihovo ustavno načelo prava na rad, koliko i na globalno zatopljenje.”