KOZMETIČKI PROSVJED U VESELOM ADVENTSKOM RUHU
Znamo da je u subotu veliki tzv. Adventski prosvjed reprezentativnih prosvjetnih sindikata protiv ocjenjivanja učitelja i za veće koeficijente. Plakat je prigodno zaigran, okićen božićnim kuglicama i u prazničkim je bojama te izgleda poput još jedne adventske dekoracije na Zrinjevcu, fino se uklopio u božićni ugođaj.
Međutim, to mu ni psihološki ne daje na težini, dapače. Šalje se subliminalna poruka da je namjera iza njega također samo fasada, kozmetika, figa umotana u celofan.
Premda su Sindikat Preporod i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja uspjeli konačno u svoje redove regrutirati i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama, nakon što se promijenilo vodstvo tog sindikata, ne možemo si ne postaviti vječno ista pitanja:
zašto smo, pobogu, pristali na mizerno povećanje koeficijenata prošli put kad su ih ,,korigirali“ pa istu bitku uvijek bijemo stoput, mrvicu po mrvicu?
Ovaj put, nakon što su prosvjetari žestoko reagirali na to što su sindikati državnih i javnih službi opet tražili smiješno mali rast osnovice te je krenula priča da za kikiriki neće prosvjedovati, ta bitka nije navedena pod ciljeve ovog prosvjeda.
Jesmo li osuđeni na vječno loše polazne pozicije sindikata s vladom i po nas nepovoljne pregovore?
Osnova svakog uspješnog poslovnog pregovaranja, koje valjda zna i svaka baba, je u tome da se uvijek traži puno, i više nego što je možda realno ili se zbilja i misli postići, kako bi se onda suprotne strane našle negdje na pola puta, kad obje malo popuste. Međutim, ako u startu tražiš malo, velika je vjerojatnost da ćeš onda dobiti i manje od toga. Zapravo, uvijek je tako. Zaista ispada kao da sindikati unaprijed dobivaju direktivu od vlasti koliko mrvica smiju tražiti i kao da je sve već done deal iz kojeg su pregovarači sebi nešto dobro isposlovali. Sebi, ne članstvu kojeg svaki put tako ponize i iznevjere. Ovaj put se od traženih 10 posto rasta dobila ponuda na 4 i to 2 plus 2, i odmah se zahtjev sindikata spustio na mizernih 8.
I smiješno i tužno, zaista.
Možda drugim sindikatima javnih službi ni nije toliko bitno jer su se izborili za veće koeficijente onomad kad je prosvjeta opet izvisila, ali učiteljima je i te kako bilo bitno. Kako god bilo, opet ćemo debelo kaskati za svima i nikad nećemo postići toliko željenu financijsku ravnopravnost među fakultetski obrazovanim svijetom.
Druga jako bitna stavka ovog prosvjeda je negodovanje zbog apsurdnog ocjenjivanja učitelja.
To je svakako legitimno i to, naravno, podržavamo!
Tim više što smo i sami, ovaj mali, šikanirani sindikat, još prije ljeta Ustavnom sudu podnijeli prijedlog za ocjenu ustavnosti ovog nakaradnog i u praksi neprimjenjivog zakona, bez pompe i fanfara kojima su se nedavno kitili Preporod i Nezavisni za znanosti i visoko obrazovanje.
Zašto im je trebalo više od pola godine da se odluče na taj korak? Što se to sve u međuvremenu kuhalo među velikim sindikatima, što se sve kalkuliralo?
Bilo kako bilo, ako smatrate da je to za vas dobro, dođite na prosvjed i podržite napore reprezentativnih sindikata. Službeno nećemo pozivati članove jer se dobro sjećamo nikakvog odaziva članova na proljetni prosvjed protiv koeficijenata kad smo raširili naše velike transparente.
A drugi je razlog upravo objašnjeni skepticizam oko cijele priče i načina kako se ona odigrava.
Uostalom, teško da se (mirnim) prosvjedom ikad išta riješilo i postiglo. Posljednje što je upalilo po pitanju vječno zakinute prosvjete bili su pritisci druge prirode, obustava rada, veliki štrajk.
Šteta, neizmjerna šteta, što se tad, prije ravno 5 godina, taj momentum, taj ogromni entuzijazam i sloga nije bolje upogonila i iskoristila za puno, puno bolje pregovore i puno veće povišice. I onda bismo bili mirni, ne bismo morali opet tražiti mrvice pa opet mrvice.
Tad se moglo, a danas, s ovakvom retorikom, stavovima i mlakim, razočaranim i iznevjerenim članstvom, sigurno ne.
